
Zaboravljeno lice isceljenja – u svetlu misli Ivana Iliča
„Medicina nam o smislenom lečenju, o patnji i umiranju govori koliko i hemijska analiza o estetskoj vrednosti grnčarije.“
– Ivan Ilič
U ovoj snažnoj rečenici, Ivan Ilič ogoljava istinu koju retko ko u savremenom društvu sme da izgovori: formalna medicina, u svom tehnokratskom zanosu, izgubila je vezu sa dubljim značenjem ljudskog iskustva bolesti, patnje i umiranja. Kao da je u toj jurnjavi za simptomima, dijagnozama i protokolima zaboravila da čovek nije mehanizam – već celina.
Naš svet danas prepoznaje samo ono što se može izmeriti, izračunati i uporediti. Pa ipak, ni jedan aparat ne može izmeriti tišinu u duši čoveka koji boluje, ni njegovu čežnju za smislom, ni strah od smrti. Tu gde medicina ćuti – priroda, umetnost, tišina i istinska briga ponovo progovaraju.
Upravo iz tog prostora tišine i saosećanja nastao je sistem Bahovih cvetnih esencija. Ne kao lek za telo, već kao glas koji vodi unutrašnjem balansu, kao most između emocije i isceljenja. Bah nije tražio bolest u laboratoriji – on ju je slušao u čoveku.
Baš kao što hemijska analiza ne može otkriti lepotu rukom oblikovane grnčarije, ni patnja ne može biti svedena na brojke i nalaze. Jer bol nije samo kvar. Ponekad je poziv. A ponekad – poslednja nada da ćemo stati, zagledati se unutra i oslušnuti šta nam sopstvena duša poručuje.
U B.A.C.H. centru ne bežimo od savremene medicine, ali ne zaboravljamo ni mudrost onoga što ne može da se izmeri. Svaka emocija je priča. Svaka patnja – putokaz. A svaki čovek – jedinstven svet.
I zato pitamo:
Ne kako da bolest što pre utišamo,
već – šta želi da nam kaže?
A