Bahove kapi su britanskog porekla – ali duševna bol, trauma i način isceljenja nisu univerzalni. Ovde na Balkanu, mi tugujemo drugačije, ljutimo se drugačije, i živimo sa stresom na načine koje britanski edukativni modeli ne razumeju i ne prepoznaju. Zato slepo preuzimanje njihovog obrazovnog sistema kod nas ne samo da ne donosi rezultate – ono često pravi štetu.
Gde se greši? Kritika lokalnih škola koje slepo prate britanski model
Mnoge škole u Srbiji danas se ponose time što “nude edukaciju po standardima Bahovog centra iz Engleske.” To zvuči legitimno – dok ne pogledate šta se stvarno uči.
Na primer:
- Emocionalne kategorije se tumače bukvalno. Ako osoba oseća „strah“ – koristi se ista esencija bez obzira da li je to strah od siromaštva, od gubitka, od rata, od tradicije, ili od autoriteta. A svaki od tih strahova ima svoju psihološku dubinu i koren specifičan za Balkan.
- Ne postavlja se pitanje istorijskog i porodičnog konteksta. Ljudi ovde često nose ne samo lične traume već i transgeneracijske – rat, izbeglištvo, kolektivno ćutanje o bolu. Britanski program to ne adresira – a lokalni edukatori koji slepo prate taj model, ignorišu ga.
- Terapeuti se uče da ne „interpretiraju“, već da „samo slušaju“. To može da deluje neutralno i profesionalno, ali u praksi često vodi do površnog rada. Ljudi ovde dolaze po pomoć, ne po filozofiju. Terapeut mora da razume kulturni kod, a ne da ga zanemaruje zarad lojalnosti britanskoj doktrini.
Bahov centar nije zakon
Jedna od najvećih zabluda je ideja da je Bahov centar u Engleskoj „zvanični autoritet“ za Bahovu terapiju. On to nije.
- To je nevladina organizacija, registrovana kao običan pravni subjekt u UK.
- Nema međunarodnu regulativnu moć.
- Nije priznat u zdravstvenim sistemima Evrope, a kamoli Srbije.
- U Srbiji nema nikakvu institucionalnu vrednost – ne nalazi se u sistemu alternativne ili zvanične medicine.
A ipak, mnoge lokalne škole koriste njegovo ime kao štit. Kao da će neki pečat iz Oksforda učiniti da terapija „više vredi“. To je iluzija koja sputava razvoj pravih, autentičnih praksi na ovim prostorima.
Kako izgleda prava, domaća škola Bahovih kapi?
U školama koje uvažavaju balkanski kontekst:
- Uči se kako da se razume emocionalna dinamika porodice u patrijarhalnim sredinama.
- Analizira se uticaj traume iz devedesetih, izolacije, siromaštva, migracija.
- Ne beži se od folklora, verovanja, i duhovnih arhetipova Balkana – već se koriste kao most za isceljenje.
- Pitanja poput: „Kako si?“ zamenjuju se pitanjima kao: „Koga nosiš u sebi, a više ne želiš?“ jer ljudi ovde često nemaju jezik za emociju – imaju mit, pesmu, ćutanje.
Glas iz prakse
Jedna polaznica domaćeg programa edukacije kaže:
„Nisam mogla da objasnim zašto osećam stid zbog uspeha dok nisam povezala to s pričama koje sam slušala o skromnosti, ‘ne talasaj’, i sramoti zbog izdvajanja iz kolektiva. Tada mi je jasno bilo da nijedna standardna esencija neće pomoći ako to ne izgovorim. Moj terapeut je razumeo. Jer je i on to živeo.“
„britanski model vs. srpska stvarnost“
| Tema | Britanski model | Srpski kontekst |
|---|---|---|
| Tumačenje emocija | Standardizovano | Kultura i kolektivni kod |
| Edukativni jezik | Tehnički, neutralan | Jezik naroda, metafora, iskustvo |
| Uloga terapeuta | Posmatrač | Aktivni sagovornik sa kulturnom empatijom |
| Trauma | Individualna | Porodična i transgeneracijska |
| Autoritet | Bahov centar | Lokalno znanje i praksa |