Tišina kao poslednje utočište: psihoterapija, Bahove kapi i čovek koji pokušava da ostane svoj
Savremeni tempo pretvara čoveka u biće koje stalno treba da bude u plusu. Produktivno, motivisano, emocionalno optimizovano. Kako primećuje Milan Damjanac u svojim tekstovima o psihoterapiji, taj pritisak rezultata uvukao se i u sam terapijski prostor. Čak i onaj koji bi trebalo da bude najsporiji i najljudskiji. Zato njegovo čitanje Byung Chul Hana toliko pogađa nerve današnjeg trenutka. Han podseća da bez tišine nema života koji je više od zadataka. A Damjanac dodaje da terapeuti gube svoju suštinu onda kada pokušavaju da postanu efikasni po svaku cenu. Kada počnu da rade kao emocionalni menadžeri, a ne kao svedoci tuđe unutrašnje borbe. Terapija tada postaje procedura. Ljudi dolaze da poprave sebe. Terapeut isporučuje algoritme ponašanja. Sve izgleda uredno, a opet prazno. Sve se odvija brzo, a ništa se ne pomera. Zato vrednost tišine iznenada deluje radikalno. Ona ne popravlja. Ona ne obećava olakšanje. Ona samo daje prostor da čovek čuje šta se u njemu stvarno dešava.… Прочитај више »Tišina kao poslednje utočište: psihoterapija, Bahove kapi i čovek koji pokušava da ostane svoj